Juraj Božičević

Juraj Božičević

Početak “listonošarstva” u Hrvatskoj započinje sa Đukom

Juraj Đuka Božičević, rođen 1922 u Varaždinu, uzgojem ukrasnih golubova počeo se baviti u Zagrebu kao 18-godišnjak. Bio je član Društva za uzgoj golubova osnovanog 1925 godine. Za golubove listonoše se znalo, ali ih nitko nije smio imati, tako se pričalo, jer su bili vojni obveznici.

Njegov kolega Karoly Arpad, također član Društva, rekao mu je da u Medvedgradskoj kraj današnje škole za medicinske sestre, ima zgrada na čijem krovu je primjetio golubove, a o njima su vodili brigu njemački vojnici. Arpad se sprijateljio sa tim vojnicima i saznao o čemu se radi: bili su to vojni golubovi listonoše u službi vojske. Po povlačenju vojske iz Zagreba 1945 godine, Đuka koji je stalno obilazio oko Medvedgradske, primijetio je da već mjesec dana nema nikoga u blizini golubinjaka.

Organizirao je “škvadru” iz Društva i nasilno ušli na tavan. Na tlu je ležalo mnoštvo mrtvih golubova. U uglu tavana nalazio se žičani box sa dvadeset živih golubova. Preživjeli su zahvaljujući bačvi sa vodom spojenoj na pojilicu, dok u sanduku sa automatskom hranilicom bilo je vrlo malo hrane.

Te golubove je škvadra podijelila među sobom. Đuka uvijek temeljit, pokupio je i prstenje nađene na tavanu. Kako Društvo nije imalo iz straha od represija, razumijevanje za tu vrstu golubova, Đuka se sa nekolicinom istomišljenika osniva Sekciju golubova listonoša u tom istom Društvu, tvrdeći da mu to dozvoljava Statut Društva sa punim nazivom Društvo za uzgoj ukrasnih golubova, kunića, koza i peradi, a ovo su športski golubovi listonoše. Razmirice su trajale do 1953, kada Đuka sa istomišljenicima osniva prvi Hrvatski klub golubova listonoša “JASTREB”. Te godine počinje na osnovu uzoraka prstenja nađenih na tavanu u Medvedgradskoj, od bakrenih, a kasnije i od aluminijskih cjevčica na koje je “štancanjem” urezivao inicijale imena i prezimena uzgajivača i brojeve prstenja sa godinom leženja golubova 1954, kada je i počela uporaba istih. Preuređena Đukina garaža u Petrovoj 153, bilo je novo sastajalište ljubitelja golubova listonoša. Tu se planirala budućnost listonošarstva na prostorima ondašnje Jugiolsavije. Već 1955 godine Đuka šalje časopisu Brieftaube pismo u kojem ih obavještava o početku golubarstva u Zagrebu sa slikom svojih fako ljubimaca, potomaka iz tavana u Medvedgradskoj, sa imenima ZRINSKI i FRANKOPAN. Još 1953 godine u oči osnutka kluba, organizira Prvu smotru golubova listonoša u zagrebačkom parku Maksimir, i upoznaje šetače o toj vrsti golubova. Jedino nije imao razumijevanja kod novinara, no doskočio im je promjenom naziva u nazivu kluba. Prvo natjecanje u dogovoru sa kolegom, kasnije i velikim prijateljem, g. Tibor Juhasz-om, predsjednikom kluba ŠOLJOM (jastreb), održano je na relaciji Zagreb – Senta i obratno, na način da istog dana u isto vrijeme budu pušteni golubovi zagrebački u Senti, a senčanski u Zagrebu.

Prvog goluba u Zagrebu je imao Šekoranja Drago, koji je bio nešto brži po tadašnjem obračunu na sat “vekericu” koja je služila u domaćinstvu, od prvog goluba u Senti u vlasništvu Juhasz Tibora.

Za vrijeme puštanja i dočeka golubova, suci iz Zagreba i Sente, privremeno su “zamijenili” svoje gradove, zagrebački su bili u Senti, a senčanski u Zagrebu. Tada je važilo prijateljstvo i povjerenje.

Te iste 1956 godine Đuka organizira Prvu samostalnu izložbu golubova listonoša na Zagrebačkom zboru u Savskoj cesti (danas Tehnički muzej – Zbor je preteča današnjeg Velesajma). Prvo transportno vozilo za golubove, Đuka je uz pomoć Roberta Stiasny-a “složio” od kombija kupljenog na vojnom otpadu, kojemu je bilo “krštenje” 1976 iz Constante i to vrlo uspješno. Đuka je bio i jedan od osnivača današnjeg Hrvatskog saveza. Đuka je imao i natjecatelsjkih uspjeha, ali prvo i osnovno bila mu je organizacija i doprinos razvoju ovog športa u Hrvatskoj, kojeg je neopisivo volio.